Ujutro obojica skočiše i brzo odjuriše onoj svojoj tabli na planinskom prevoju, ali umjesto ledene ploče nađoše

“Zabranjuje se drijemanje, čmavanje; protezanje, cmizdrenje, burenje, durenje i mrštenje.
Niko se ne smije ukipiti kao lipov svetac i ukočiti kao drven bog. Strogo se kažnjavaju
djeca koja se ne igraju, ne skaču, ne viču, ne penju se na drveće i ne jure sa loptom. Ko se
uhvati u zimskom kaputu, mora pet minuta dubiti na glavi.”
Čiča Zimonja i Sjeverac pogledaše u svoje debele bunde i uplašeno zažmirkaše:
– Uhu, uhu, ako li nas uhvate s ovolikim bundama, dubićemo na glavi čitav sat.
– I to još u mravinjaku! – poprijeti im s grane jedna vrana koja se te zima žestoko
smrzavala.
Čiča Zimonja i Sjeverac toliko se uplašiše od mravinjaka da zagrabiše brže od vjetra i
odjuriše u grad, u rusko poslanstvo.
– Molimo vizu i dozvolu za boravak u Sibiru. Sad nam je tamo pravo mjesto.
I tako su te godine, negdje prvih dana marta, čiča Zimonja i Sjeverac otputovali u Sibir.
Uz put, negdje iza Moskve, obojica su se napili votke, ruske rakije pa su im u vozu ukrali
bunde. To je bilo još lanjske godine, pa je zato ove godine čiča Zimonja došao bez svoje
debele bijele bunde i zbog toga kod nas nije gotovo ni bilo snijega.
Prekjuče sam opet susreo na stanici čiča Zimonju. Ove godine on putuje u Norvešku jer
tamo se, veli, ne krade. Gdje god nešto izgubiš, ondje te i čeka. Tako je, kažu, neki
čovjek izgubio na livadi pored neke varoši jedno tele, a poslije tri godine našao – čitavog
vola.
– Sjajno je to! – potvrdih ja. – A ti gledaj da nam se iz Norveške vratiš u decembru sa što
debljom bundom i evo ti jedno jaje, pa ga izgubi. Možda ćeš mi do zime pronaći i
donijeti čitavu kvočku s pilićima.

DOŽIVLJAJI JEDNOG ČVORKA

– U ovom kraju baš nigdje nema grožđa. Zašto ga ljudi ne gaje? – upita čvorak skitnica
svog slučajnog poznanika vrapca s kojim se toga jutra našao na ogradi pred školom.
– Ne znam, brate – odgovori vrabac. – Za takvu vrstu jela nikad ni čuo nisam, a živim
ovdje već vrlo dugo. Od mog rođenja dvaput su trešnje pocrvenjele, dvaput pšenica
požutjela, trideset puta se mačak penjao na školski tavan, a ja sam pojeo more žita.
– Oho, pa koliko si ti to star? – začudi se čvorak.

Ostavite komentar

Pogledaj, brate Sjeverče, svu mi bundu pojeo sunčev moljac

Dva više dva više trideset plus jedno more – koliko mu to dođe? Slab sam u računici