Baš sam jednom prolazio pored neke škole, i to za vrijeme nastave

Negdje daleko, kaže stara bajka, daleko, čak na kraju svijeta i još jedno pola sata dalje, u
Zemlji bajki, nalazi se čarobno pseće selo. Tamo ti, vele, svako pseto časkom zaluta u
šumu od kostiju bježeći ispred varena zeca. Zineš li, odmah ti uleti u usta pečena ševa,
zalaješ li, s grane sipaju kokošija krilca. Noću ti pod uzglavljem prijatno mirišu pržene
kobasice s bijelim lukom, a čim ujutro otvoriš okce, pseći kuvar već te pita:
– Želi li gospodin za doručak guskin batak ili praseće uvo?
Psi su davno zaboravili put do toga sela i oni ga danas vide samo u snu. Jedini mjesec,
stari svjetski putnik, zna gdje se ono nalazi. Zato mnogo kuca uveče diže glavu put zlatna
mjesečeva kruga i molećivo zavija:
– Auuu, kaži mi kaži gdje je pseće selo.
O tome selu često je sanjao i rundavi Šarov, jedno bistro psetište iz plemena ovčarskih
pasa u dalekoj zemlji Buji-Baji, negdje iza tri mora. On, istina, nije čuvao ni ovce ni
jaganjce, ali je zato vodio slijepca. Zbog toga je bio uobrazio sebi da je mnogo pametniji
od ostalih ovčarskih džukaca koji se povazdan izležavaju oko stada na planinskim
pašnjacima.
O drugim dobrim i lošim stranama našeg Šarova nećemo zasada govoriti, o tome će
kasnije biti riječi, a sad najprije da vidimo kako se Šarov rastao od svog gazde:
Jednog dana, na nekom velikom vašaru u zemlji Buji-Baji, iskupi se mnoštvo slijepaca,
gluvonijemih, ljudi kljastih ruku, ćopavih u nogu i drugih. Većina od njih bili su zdravi
zdravcati ljudi, ali su se samo pravili bolesni i nemoćni da ne bi morali da rade i da bi
mogli olako da žive od pomoći drugih ljudi.
Sjede oni tako i glasno traže milostinju, dok se odjednom sa svih strana oko vašarišta
začuše uzvici i neka trka.
– Šta to čujem? – reče jedan lažni gluvonijemi. – Kao da dolaze gradski stražari?
– Zaista, vidim njihove sjajne šljemove – povika lažni slijepac. – Evo ih, idu ovamo!
– Kako bi bilo da skočimo na noge junačke, pa da damo tabanima vatru? – upita lažni
ćopavko. – Kad vide da smo zdravi, baciće nas u buvaru.
– Uh, kad li nekoga od njih zgrabim za vrat! – zagrozi se pesnicom onaj koji se pravio da
mu je ruka ukočena.
Stražari su sa svih strana opkoljavali lažne bogalje. Prvog uloviše tobožnjeg slijepca.
– Šta ti radiš ovdje? – grmnu stražar s brkovima od pola aršina.
– Moliću, ovaj… onaj… taj… ja prodajem zjala! – zbunjeno odgovori okati slijepac.
– Zjala se prodaju samo nedjeljom i praznikom, a danas je petak i radni dan. U buvaru s
njim, tamo u onu ćeliju gdje su pseće buve! – viknu stražar, pa se okrenu lažnom
gluvonijemom:

Ostavite komentar

Razgovarao sam s vrapcem, pa se zadržao – objasni mu čvorak, a hrast nastavi

E, brajkane moj, vidim ja da ti baš ništa ne vidiš – uvrijeđeno progunđa stražar