Od toga dana djed Bradonja sanja sve nekakve čudnovate snove

– Alo, alo, ima li kakvih znakova da se Proljeće približuje? – viče na telefon ljutiti čiča
Zimonja, a s druge strane žice; srdito pjevuckajući, odgovara mu vjetar Sjeverac:
– Ništa osobito, dragi čiča. Jedino se na padini brijega snježni pokrivač poderao na dva
mjesta, ali već mu je i vrijeme, star je. Imaš li koju novu snježnu krpu da ga zakrpimo?
Čiča Zimonja zabode nos u svoje računske knjige, uze da mrmlja i odgovori:
– Alo, alo, potrošio sam sve, i najmanju snježnu zvjezdicu, i to nedavno, kad nas je one
noći opljačkao vjetar Jugo i poderao nam sve ogrtače po bregovima. Imam u ostavi samo
nešto inja, ali to mi treba za ukrašavanje moje rođene brade.
– E, onda smo obrali ledenice! – prosikta zabrinut Sjeverac.
Čiča Zimonja dođe tako svake godine, nekad ranije nekad kasnije, drsko zavlada čitavim
našim krajem. Okuje rijeku, sjedne na svačiji krov, štipka đake za uši, lunja noću oko
tobdžijske kasarne i vuče stražare za nos, pa je čak toliko smion da se kroz razbijen
prozor uvuče u kasarnu milicije i škaklja milicionare po tabanima. Onda miljkani ustaju,
trpaju ugalj u peć, a čiča-Zimonja bježi napolje, jer milicionarska peć počne gromko da
tutnji:
– Du-du-du, drž-drž-drž, lopov je u sobi! Ponekad se čiča Zimonja ušunja i u muzej,
primakne se kosturu mamuta i pita ga:
– Sjećaš li se kad smo se nas dvojica nekad susretali? Bilo je to prije nekoliko hiljada
godina. Onda sam bio mnogo ljući, zar ne?
U Januaru je čiča Zimonja najbolje raspoložen. Fijuče, zvižduka i trese srebrnim
praporcima hladnog Sjeverca, vijori snježnom zastavom, i po prozorskim oknima slika
blistave hladne šume. Ali čim sunce malčice ojača i ukažu se prve mrlje okopnjele
zemlje, čiča se uznemiri i pokunji.
Evo ga, i sad je uznemiren. Čeka ga velika bitka s mladim veselim junakom Proljećem.
– Alo, alo, Sjeverče, jesi li noćas opazio štogod sumnjivo? – pita čiča Zimonja, a
Sjeverac, pomalo kašljucajući, odgovara:
– Vidio sam. Stražar na vatrogasnom tornju jutros je cupkao nogama i pjevušio nekakvu
sumnjivu pjesmicu, nešto kao… kao:
– Doletjela lastavica opa-cupa-cup!
– Uhu, uhu, brr! – strese se čiča Zimonja. – Ne spominji mi tu strašnu ptičurinu. Ona je
vječiti saveznik Proljeća. A šta si još opazio?
– Vidio sam jednog dječaka s visibabama u ruci. Sve je skakao s noge na nogu i vikao:
“Ura, evo Proljeća! Našao sam visibabu!”
– Oho, to je već otvorena pobuna! – progunđa čiča Zimonja. – Da me nešto jutros ne bole
leđa, baš bih potražio toga maloga nevaljalca i na putu do škole tako mu natrljao uši da bi
mu bile crvene kao onaj razbojnik Plamen, koji guta drva i mene toliko mrzi.
– Ja ću te osvetiti – reče mu Sjeverac. – Sjutra ću onome dječaku oteti kapu i odnijeti je
čak do sela Nedođina, samo ako me posluži snaga. Znaš, okašljao sam, a to je prvi znak
da se primiče moj smrtni neprijatelj, vjetar Jugo. Sjutradan, u ranu zoru, sjeverac skoknu
do čiča Zimonje i zateče ga kako svoju bundu krpi mrazovim koncem. Postava od inja
bila se već sva olinjala.

Ostavite komentar

Čarobnjak neopazice izvuče pismo iz vojničkog džepa i hajd

Pogledaj, brate Sjeverče, svu mi bundu pojeo sunčev moljac