loading...

Čarobnjak neopazice izvuče pismo iz vojničkog džepa i hajd

0
31

– Osjećam da mu je ovuda pravi put – reče on u sebi.
Te godine naš poslanik u Indiji bio je… bio je… pa da, bio je glavom drug Đerđa.
Nađe, dakle, drug Đerđa to pismo, pogleda ga, pročita adresu i nasmiješi se:
– Vidi ti, molim te, na pismu je žig beogradske pošte, upućeno je nečijem djedu, a evo:
stiglo u Indiju. Tako ti je to kad je adresa nepotpuna. Moglo je da zaluta čak i na Mars
pored ovakve adrese, nekom djedu marsijancu.
Drug Đerđa dade pismo jednom kuriru, koji se upravo vraćao u Jugoslaviju, i reče mu:
– Vrati ovo pismo u Beograd, u poštu broj dva, odjeljenje za nepotpuno adresovana
pisma. Tamo će već znati šta će s njim.
Primi kurir pismo, i nešto vozom, nešto brodom, evo ga u Jugoslaviji. Tu sjede u brzi voz
za Beograd: pa da ne bi zadrijemao, uze ono dječakovo pismo, stade uz otvoren prozor i
poče da razgleda adresu.
Voz je upravo punom parom jurio kraj malog sela Kokošje Pogibije, kad jedan snažan
nalet vjetra istrže pismo iz kurirovih ruku, zavitla ga uvis i ponese prema seoskoj kući.
– Stoj, bre, nije tamo pošta broj dva! – povika za njim kurir, ali brzi voz odnese za tili čas
i njega i njegov glas, a pismo pade baš pred kuću starog Bradonje Grkića, dječakovog
djeda.
Djed je baš taj dan proslavljao svoj sto prvi rođendan i pismo mu je, znači, stiglo poslije
godinu dana lutanja po svijetu.
– Gle, eno neko pismo pade u dvorište! – povika on, istrča, podiže ga, a kad pročita
adresu, odmah poznade rukopis svog unuka, Zimskog Leptira, i reče raznježeno:
– Vidi ti njega, a lani mi se nije javio.
Kad je najzad pročitao čestitku, on se prodera:
– Gle ti majčinog račundžije! Čestita mi stoti rođendan, a ja danas proslavljam sto prvi.
Zabunio se momak za čitavu godinu.
Djed još jednom pročita adresu, pa se istom lupi po čelu:
– Ali kako li je samo stiglo pismo s ovako lošom adresom? Da ga nije on sam, lopov
jedan, ubacio u dvorište, pa se negdje sakrio?
Starac prohodi oko kuće, zaviri ovdje-ondje, viknu nekoliko puta: “Uja, javi se!”, ali se
niko ne javi.
– Da nije bačeno iz aviona? – pomisli čiča i podiže pogled uvis, ali na nebu čak ni vrane,
a kamoli aviona.
– E, onda ga je sigurno vjetar donio – zaključi djed i zavrtje glavom.
– Gledaj ti samo mog unuka, žao mu bilo kupiti marku, pa poslao pismo besplatno, po
vjetru. E, baš je obješenjak! Uostalom, pismo s ovako rđavom adresom i nije za pravu
poštu, nego za vjetra-poštara.
Ipak je dobri djed poslao Zimskom leptiru zeca, goluba i dosta lješnika, a pismo je
poljubio i stavio pod svoj jastuk.

Ostavite komentar