loading...

Policiji ste rekli da niste poznavali Gantera iako je bar njih petoro videlo kako ga tri

0
28

Ščepaše se za kose i za uši i počeše čupati, ali ubrzo dopade jedno starije momče, razvadi
ih, ote im pismo, pogleda ga i mirno reče:
– Nemate razloga za svađu. Ovo je, kako vidim, pismo za mog djeda, a on je ovih dana
otišao poslom u Veneciju. Moraću da mu ga po nekom pošaljem.
Momče predade pismo jednom slikaru koji je upravo kretao za Veneciju.
– Evo, druže, pa ćeš uručiti mome djedu. Naći ćeš ga, vjerovatno, na Trgu svetog Marka,
on voli da tamo hrani golubove. Ne bude li tu, a ti trkni na most Ponto di Rijalto na
Kanalu grande, moj djed voli da odozgo posmatra gondole koje plove kanalom. Ne nađeš
li ga ni tamo, onda posigurno sjedi pred jednom skromnom poslastičarnicom na
Goldonijevom trgu i jede onaj fini sladoled, zvani “kasato”.
– Oho, kasato! – reče slikar. – Pa ja ću to zbog njega morati čitav dan kasati.
– Nećeš baš čitav dan – utješi ga momče. – Možda ćeš ga odmah naći pred kafanom
“Kod Florijana”. On i kafu voli.
Uz put se slikar preslišavao šta li sve voli momkov djed, pa je sve ispremiješao: ispalo je
na kraju da dobri djedica jede sladoled na gondoli zajedno s kafedžijom Florijanom i
svetim Markom, prodavcem golubova, mostova i kanala. A kad je konačno stigao u
Veneciju, čestiti slikar potpuno zaboravi pismo i djeda i rastrka se da gleda slike. U
Duždevoj palati je toliko sjedio pred slikama Tintoreta, Ticijana i Veroneza da mu je
narasla brada kao u kakvog razbojnika s Divljeg zapada, onda je prešao u Školu svetog
Roka da gleda druge slike i otud je izašao s bradom do pola prsiju, a odatle, opet, pošao…
ali šta da vam duljim. Neki naši putnici pričaju da su ovih dana čak u Padovi, a to je
podaleko od Venecije, vidjeli jednu ogromnu riđu bradu kako stoji u katedrali pred
slikom Đota i mumlja:
– Ao, sto mu muka, ni ovo nije loše!
– Eeej, stooj, priteži dizgine! – opet smo zaboravili na ono pismo!
Čekaj, šta ono bi s pismom? Aha, sjećam se! Pismo je slikar izgubio izlazeći iz parobroda
u Veneciju, baš blizu Mosta uzdisaja, i tu ga je našao jedan engleski dječak, turista,
preveo adresu uz pomoć rječnika i grdno se obradovao.
– Ol rajt, evo pisma za mog djeda!
Njegov djed bio je čuveni polarni istraživač i baš se te godine nalazio negdje oko
Zemljinih polova. Da li je to bilo oko Južnog ili Sjevernog pola, to dječak nije znao, jer je
čuo samo toliko da je djed otišao starim putem slavnog norveškog istraživača
Amundzena.
Dječak je bio u nedoumici. Evo zašto:

Ostavite komentar