Šarov nije imao šta da ostavlja, jer je uz put, u velikoj trci, izgubio i buve i čičke

0
39

Šarov se prosto ukoči od straha kad pred sudski sto istupi tužilac, jedan garav zubat pas, i
zareža:
– Prvo: ova pseća protuva krala je iz slijepčeve torbe komade mesa.
– Kriv je! – reče sudija i na desni tas velikih terazija Pravde, koje su stajale pred njim,
metnu jedan teg.
– Jeste, ali je on zato znao danima gladan i žedan voditi svoga slijepca – reče Šarovljev
branilac, jedna potpuno bijela kuca, i metnu na lijevi tas terazija jedan teg. Terazije
stadoše pravo.
– Jednom je ostavio svog slijepca i čitav sat je jurio za zecom – zareža tužilac.
– A je li to bio neki veliki zec? – radoznalo upita sudija i usjaji očima.
– Pa, bogami, jedna onako podebela kupusarska zečina – prosto odgovori Šarov. – Velike
uši, malen bijeli repić…
– A dlaka onako meka, pa siva, pa i nije siva, nego više onako šućmurasta, po zečjoj
modi? – priupita sudija vrpoljeći se.
– Jest, jest, tako je! – potvrdi Šarov.
– E, to već nije grijeh, već dobro djelo – reče sudija i baci jedan teg na lijevi tas, u koji su
stavljana dobra djela našeg Šarova.
– Prošle zime on se u jednoj kući uspavao, pa su mu obnoć mačke izvadile kobasicu iz
slijepčeve torbe – povika tužilac.
– E, to je već teža greška, osobito ako je kobasica bila svinjska i još uz to pržena – reče
sudija i metnu još jedan teg na desni tas, među grijehe sirotog Šarova. Grijesi opet
pretegoše.
– Ali on je zato za vrijeme slijepčeve bolesti mnogo dana prosjedio pored njegove
postelje i nikako nije htio da ga ostavi – reče bijela kuca.
– E, to je već silno djelo, znak vjernosti i drugarstva. Bravo, Šarove! – povika pseći
sudija i metnu na lijevi tas jednu golemu kost. Dobra djela našeg sljepčovođe opet
pretegoše.
Onaj zlobni garov tužilac stade sad nabrajati čitav niz sitnih Šarovljevih prestupa. Nije
čak zaboravio ni neku staru papuču koju je Šarov još kao štene odvukao iz kuće i izgubio
u visokoj travi. Od toga tas sa grijesima poče jako da preteže i spusti se gotovo do samog
stola. Garov zlurado zareža:
– U jendek s njim, međ divlje mačke!
– Frnjau-mrnjau! – začu se nato iz jendeka. – Čekamo ga s oduševljenjem i s dvadeset
nokata!
Strašna opasnost već se poče nadvijati nad našeg Šarova kad se bijela kuca, njegov
branilac, odjednom nečeg sjeti:
– Gospodo psi, ovaj Šarov, iako se bojao vukova, jednom je čitavu noć prosjedio pored
svog slijepca u velikoj šumi u koju su bili zalutali. U blizini je glasno zavijala jedna
gladna vučina. Šarov je drhtao i pribijao se uz svoga gazdu, ali nije htio da ga ostavi.
“Bježi, Šarove, bar se ti spasi”, govorio mu je starac, ali Šarov ipak nije otišao i bio je
riješen da pogine braneći slijepca. Tako su ostali sve do jutra, dok nisu naišle neke
ćumurdžije i spasle ih.
– Ura, živio Šarov, hrabri i vjerni drug! – gromko povika sudija i sam skoči na onaj lijevi
tas, među dobra Šarovljeva djela. Tas kucnu o sudski sto, a to je bio znak da je Šarov
proglašen za dobro pseto i primljen u čarobno pseće selo.

Ostavite komentar