Dva više dva više trideset plus jedno more – koliko mu to dođe? Slab sam u računici

0
12

– Hm, hm, čekaj! To će mu biti… Ček, ček… dva proljeća, dva ljeta, trideset bježanja pred
mačkom i more ručkova. Je l’ tako?
– Tako je – složi se vrabac. – I za čitavo to vrijeme nigdje nisam ni vidio ni čuo za to
tvoje grožđe,
– Grožđa je bilo u prošlosti – ozbiljno se javi s kruške jedan stari gavran. – Ja sam ga
lično vidio.
– A gdje li mu je ta prošlost? – u jedan glas upitaše čvorak i vrabac misleći da je to neko
mjesto.
– Pa iza vas je, klipani jedni – podrugljivo grakne gavran i diže se uvis, pa odletje prema
poljima, jer nije želio da dalje razgovara s neznalicama.
Čvorak i vrabac brzo pogledaše iza sebe, ali tamo je bio samo prašan seoski put, na putu
jedan vo, a na volu dva roga.
– Eto, nema iza nas nikakve prošlosti – reče vrabac. – Laže gavran.
– Idem da upitam vola, pa kad nađem prošlost, doći ću da ti javim. Pričekaj me na ogradi
– predloži čvorak i poletje prema volu.
– Znaš li ti gdje mu je ta prošlost? Tamo, kažu, ima grožđa! – upita čvorak doletjevši
pred vola.
– Prošlost? – zamisli se vo. – Sigurno je tamo negdje blizu naše štale, jer moja mati priča
da sam ja u prošlosti bio tele. Idi, evo, ovim putem, pa onda okreni desno, pored velikog
hrasta. Tamo je negdje ta prošlost.
Odletje čvorak do hrasta, spusti se na granu i upita:
– Starino, znaš li da mi pokažeš put za prošlost? Zaželio sam se grožđa.
Prastari hrast tiho zašumi sa svojih trista hiljada listova:
– Pogriješio si put. Ja sam u prošlosti bio samo jedan mali žir, tako malen da bi me i ti
mogao nositi…
– Ma zar je to moguće?! – uskliknu čvorak.
– Da, da, samo mali žir – potvrdi hrast. – Pao sam s velikog hrasta koji je rastao pored
stare tvrđave gore, na brijegu. Jednog dana dođe neki dječak, švrća, diže me sa zemlje i
uze sa mnom da se igra. Igrajući se strčao je niz brijeg i baš na ovome mjestu počeo je da
se takmiči s drugovima u bacanju kamena s ramena. Žir je spustio na zemlju, pa tako i
zaboravio. Iz toga žira nikao sam ja i, kao što vidiš, prilično porastao.
– Onda se prošlost nalazi gore na brijegu? – priupita čvorak.
– Tako je – potvrdi hrast. – Ja sam gore zaista bio u prošlosti. Šteta što sad nema onog
dječaka da njega upitamo.
– A kuda je on otišao? Sigurno se kupa.
– Ne, ne kupa se – odvrati hrast. – Dječak je rastao i najzad postao gospodar velike
tvrđave. A jednog dana zemlja je zatutnjala pod kopitama mnogobrojne konjice. Dolazio
je veliki vezir Kara-Mustafa sa silnom vojskom. Gospodar tvrđave onda navuče oklop,
sablju pripasa i siđe u ovo isto polje sa svojim silnim oklopnicima da dočeka KaraMustafu.
– Pa šta je onda bilo? – radoznalo upita čvorak.
– Eh, šta je! To je trebalo da vidiš. Zašto ranije nisi došao?

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here