Nedjeljama je brod kitolovac plovio i kitove lovio po sumornim i hladnim vodama

0
12

– Pih, šugav zalogajčić, svega četrdeset hiljada kila! Nije vrijedno ni čakšira ukvasiti.
Jednom tako, kad uloviše jedan poveći kitovski zalogaj od jedno sto hiljada kila,
obradovani mornar maši se za onu svoju bocu s rumom i napipa u džepu pismo.
O, sto mu kitovskih peraja, umalo čovjeku ne zaboravih da predam ovo pismo! Čekaj,
mora se na put.
I čim se brod primakao prvim ledenim poljima, on uze sa sobom torbu s hranom, vreću za
spavanje, pušku za medvjede, zamku za pticu ponoćku, flašu s rumom i karte za igranje
ako mu kod Pola bude dosadno, pa povika svom društvu:
– Čekajte me jedno mjesec dana, pa ako se dotle ne vratim, potražite me negdje oko Pola,
tačno ispod zvijezde Sjevernjače, i ne zaboravite koju bocu s rumom. Ne bude li me
tamo, onda ćete me posigurno pronaći u njujorškoj luci, u krčmi “Zemljotres”, za onim
stolom u desnom ćošku. Sjećate li se, jedna mu je noga kraća. Nemojte samo larmati ako
budem spavao.
– Ol rajt! – rekoše mornari. – Čuvaj se samo na Polu kijavice i nemoj noću mnogo da
skitaš, poješće te medvjedi.
Nekoliko dana hrabri mornar lutao je kroz nepreglednu ledenu pustinju. Ponekad bi samo
ugledao začuđenog sjevernog medvjeda, ali bi nato kiselo pljucnuo i rekao:
– Pih, ne znaš da igraš “tablića” ni “farbule”? Pa, naravno. Odbij onda, nisi interesantan.
Medvjed, razumije se, nije znao ni “tablića” ni “farbule”, ni “pokera”, ni “ajnca”, ni
“božjeg blagoslova”, pa čak ni običnog “duraka” iako je bio susjed Rusima, pa je
zlovoljno okretao leđa, a naš bi mornar onda potegao iz svoje boce, pa je sve puckalo po
ledu i pravilo takvu larmu kakva se u blizini Pola odavno nije čula.
Jednom… Hm, da li je to bilo uveče, pred ponoć, pred svitanje, kad li? Sam će ga đavo
znati, jer je noć trajala već čitav mjesec i po dana, a od zore još nigdje ni traga. Zbunio se
i sat, pa u podne ne zna nije li to možda ponoć, a, kao za pakost, nigdje kakvog pijetla da
kukurikne…
Jednom, dakle, u neodređeno doba dana ili noći, mornar ugleda prema čarobnoj sjevernoj
svjetlosti nekog čovjeka pred povećom kolibom od leda i pomisli u sebi:
– Ovo je vjerovatno onaj dječakov djed. Čekaj, kako ono reče dječak: djed ne puši na
lulu, pije o Novoj godini i u džepu nema prebijene pare. Aha, sad ćemo vidjeti.
Mornar priđe nepoznatom, pozdravi se i upita:
– Pušiš li, burazeru?
– To je moja stvar – grubo odgovori vlasnik ledene palate, jer je u stalnom dodiru s
medvjedima bio postao vrlo neučtiv.
– Hm, neodređen odgovor – pomisli mornar i postavi drugo pitanje:
– Piješ li o Novoj godini?
– Nikog se ne tiče kad ja šljemam, cugam, pijančim, cevčim, ločem, cvrcam, kad me
udara šljivova grana ili obara brat Vinko Lozić – još grublje odgovori nepoznati.
– A imaš li u džepu prebijenu paru? – postavi mu mornar treće pitanje za prepoznavanje
djeda.
– Para, naravno, imam, ali nemoj ni pokušavati da me opljačkaš, jer je u blizini Pola
strogo zabranjeno dirati mirne prolaznike.
– Hura, hura! Pa ti onda nisi polarni istraživač Čarls, onaj što je pošao Amundzenovim
tragom! – povika mornar.
– Eh, ti, moržu jedan! – progunđa nepoznati. – Čarls je otišao na Južni pol, a ne ovamo.
A ja sam ako hoćeš da znaš, član ekspedicije profesora Fakta i čuvam ovu prihvatnu
stanicu.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here