Baš me onaj dječak iz Venecije natocilja, izvoza i nasanjka

0
12

– Drage volje – pristade član ekspedicije.
Do polarnog dana, a to je, bogme, podugo trajalo, član ekspedicije prokartao je sav
novac, pa onda čitavo svoje posuđe, vreću za spavanje, naočare za snijeg, saonice i
zapregu pasa, skladište suve ribe i smrznuta mesa, i na koncu svoju kolibu od leda i paket
švedskih čačkalica. Kad je sve bilo prokockano, član je ustao, obrisao ruke i rekao:
– Alal ti pekmez, baš si me propisno opirio, očistio, opelješio, ogulio, opuckao i o-o-o…
a-ćiha! – kihnu on gromko i progunđa:
– Prehladio sam se od sjedenja na kartama. Eto, poda mnom se rastopila stolica od leda.
Popravi je, molim te, vidiš kako je kartanje štetno.
– E, kad sam već sve ovo dobio, onda je red da ovdje i ostanem kao član ekspedicije, a ti
se vrati lijepo svojoj kući i drugi put se čuvaj kijavice – reče mornar. – I molim te, ponesi
ovo pismo, pa ga nekako doturi na Južni pol, do dječakova djeda.
– U redu – pristane član ekspedicije. – Ja baš krećem tamo da potražim službu kod
istraživača Čarlsa. Daj brzo pismo, žuri mi se da što prije stignem južnjake.
Ostade mornar da čuva kolibu i vrši naučna mjerenja, jer je taj bio svemu vješt, a bivši
čuvar još jednom kihnu, namače na čelo svoju čupavu kapu i opuči preko leda prema
Jugu noseći dječakovo pismo.
Na kraju leda član je pronašao neki ribarski brod i ovaj ga prebaci u Sjevernu Ameriku.
Onda on zape sve niz Ameriku, pređe Panamski kanal i stiže srećno do granice Brazilije,
pazeći uz put da mu ne ukradu pismo, jedinu njegovu pokretnu imovinu ako se tu ne
računa odijelo, kapa i cipele od kože morskog psa.
Kad se prošvercovao preko granice u Braziliju, svrati u jednu omanju varoš i tu prileže na
klupu u parku da malo prodrijema.
Na njegovu nesreću, toga dana su se u varoši održavali opštinski izbori, a to u Braziliji,
kao što znate, ne ide bez pucnjave. Elem, kad je oko parka zapucalo, moj ti putnik skoči
na noge i unezvijeri se.
– Za koga ćeš da glasaš? – dopade preda nj jedan onako sa šeširom od pola metra i s
ogromnom revolverčinom na kolut. – Deder, brzo, za koga si?!
– Ja, ja, ovaj… – zbuni se naš putnik. – ja sam za istraživača Čarlsa.
– Ah, drž’ ga! – prodera se ona delija i diže revolver, a siroti putnik dade tabanima vatru i
stade tako da struže, dimi, maglira i prepreda niz Braziliju kao neki avion na mlazni
pogon da ga nisu stigli čak ni revolverski meci. Jurio je tako čak do Argentine i tu zapade
u neko krdo goveda, spotače se i ono pismo izgubi, ali to u strahu nije ni opazio i
produžio je da bježi dalje, prema Jugu.
Ostade pismo u beskrajnoj argentinskoj ravnici među pet hiljada goveda i tu ga predveče
nađe sin jednoga govedara, porijeklom iz naše Dalmacije.
– Gle, otkud ovdje pismo za mog dobrog djeda? – začudi se on kad pročita adresu. – Baš
ću ga poslati po nekom u Jugoslaviju, do djeda.
Dječak dade pismo jednome našem mornaru koji je upravo kretao za Jugoslaviju, ali ni
ovoga puta pismo Zimskog Leptira nije imalo sreće da se vrati u domovinu iz koje je
krenulo.
Evo zašto.
Na nemirnom Atlantiku mornarev brod zahvati teška bura i on trećeg dana naiđe na
podvodne stijene, ošteti se i stade da tone.
– Ako se već ne spasem ja, da bar sačuvam pismo.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here